NAŠ ZAŠTITNIK

Legenda o Svetom Florijanu

U različitim prikazima, koji pripadaju legendi, opisano je da je Florijan živio u rimskoj pokrajini Noricum (današnja Austrija) u III. stoljeću poslije Krista u vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana (243-316), reformatora rimske države, koji je uredio novčani sustav, gradio ceste, utvrde. Izgradio je i prekrasnu građevinu u Splitu, zvanu Dioklecijanova palača, ali je u povijesti ostao zapamćen kao vladar koji je nemilice progonio kršćane na cijelom području Rimskog Carstva kojem je pripadala i današnja Austrija.

Prema nekim legendama Florijan je, kao rimski časnik, živio u Lauriacumu, današnjem Enns-Lorchu, pokraj Linza (Austrija). Vjeruje se da je kao časnik bio zadužen i za vatrogastvo, jer su još u Augustovo doba (63 godine prije Krista- 14 godina poslije Krista) u Rimu i svim pokrajinama Rimskog Carstva, gdje su djelovale rimske legije bile ustrojene vatrogasne postrojbe. Dosad to, međutim nije potvrđeno, kao ni činjenica je li Florijan doista bio rimski vojnik.

Autentičnom verzijom legende o životu Svetog Florijana smatra se legenda “Passio St. Florijan”, koja je ostala u naslijeđu kao rukopis s kraja IX. stoljeća. Ona ovako opisuje vrijeme i život Svetog Florijana:

"Kršćane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom području Norciuma, funkciju namjesnika obnašao je Aquilinus, koji je nakon dolaska u Lorch, s velikim žarom začeo "lov" na kršćane: četrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog mučenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, u to vrijeme umirovljeni glavni činovnik, koji je tada živio u gradu Cetiumu (danas Zeiselmaur), požurio je u Lorch i sam izjavio da je kršćanin,. Saznavši za to, namjesnik je od njega zatražio da prinese žrtvu bogovima, što je Florijan odbio. Ostao je dosljedan tomu i kad su ga stavili na muke. Na kraju je pala presuda. Naredili su da ga se s kamenom oko vrata baci s mosta u rijeku Enns.

Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplašila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao čuvao s krilima sklopljenim u obliku križa. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj ženi mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca žena je upregla životinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronašla mrtvo tijelo. U strahu od pogana, pokrila ga je slamom i granjem. Upregnute, žedne životinje toliko su se umorile putem do mjesta gdje se tijelo trebalo pokopati, da nisu mogle ni maknuti, tad se na ženinu molbu iz zemlje otvorio izvor iz kojeg i danas izvire voda; osvježene su životinje nastavile put i stale na mjesto koje je sveta označio. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna čuda: zli duhovi su istjerani iz ljudi, bolesni su ozdravljivali i svaki je bolesni vjernik na tom mjestu nalazio olakšanje svojih muka. Onih 4o kršćana umrlo je u tamnici. Sve se ovo dogodilo u blizini obale Norciuma u Lauriacumu, za vrijeme vladavine Dioklecijana i Maximusa, kada je Aqilinus bio namjesnikom".

Opisani događaj zbio se 4. svibnja 304. godine i zbog toga je taj dan – 4. svibanj prihvaćen kao Dan Svetog Florijana.

Kršćani su sačuvali trajan spomen na Florijana i proglasili ga svecem. Na mjestu gdje je prema legendi sahranjen izgradili su oko 800. godine benediktinski samostan koji je kasnije prešao u ruke augustinaca. Nazvan je "Samostan Svetog Florijana". I danas postoji, nalazi se nedaleko od austrijskog grada Linza. U svom sastavu ima jednu od najljepših crkava austrijskog baroka, koja je raskošna s veličanstvenim orguljama i sedam velikih zvona. Današnji izgled samostan duguje milanskom arhitektu Carlu Antoniu Carloneu, začetniku izgradnje koja je trajala gotovo jedno stoljeće.

Sveti Florijan kao zaštitnik od vatre i zaštitnik vatrogasaca

Kult o Florijanu razvio se krajem VII. stoljeća, kad je bio štovan kao pokrajinski svetac i zaštitnik provincije uz rijeku Enns od najezde, paleži i pljačke Avara s istoka. Od tad postoji i prvi pismeni zapis (791. godine) u kojem stoji da je Karlo Veliki kod rijeke Enns održao trodnevnu misu, moleći se Svetom Florijanu da pomogne njegovoj vojsci u borbi protiv Avara.

Prvi zapis o Svetom Florijanu kao zaštitnik od požara potječe iz XVI. stoljeća, a pripisuje se Martinu Lutheru (1483-1546). U njemu stoji:

"....... do sad su obožavali Sv. Laurentiusa kao sveca – zaštitnika od požara, a sad su ga zamijenili Sv. Florijanom”.

Početkom XVII. stoljeća ime Svetog Florijana sve se više povezuje s vatrogastvom. Njegov lik pojavljuje se na vatrogasnim spravama i opremi. On je "Božji svetac”, “Vojnik vatre” i branitelj od najstrašnije elementarne sile-vatre.

Kao zaštitnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaća se tek početkom XIX. stoljeća, tj. u vrijeme kad počinje organizirano vatrogastvo i kad se počinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna društva. Svetog Florijana, kao svog zaštitnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, Mađarske, Njemačke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski časnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaću gasiti požara i spašavati imovinu, što se poput vatrogasaca zalagao za svoje bližnje, nije zatajio kršćansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.

Sveti Florijan zaštitnik Hrvatskih vatrogasaca

Hrvatski vatrogasci prihvatili su Svetog Florijana krajem prošlog stoljeća po ugledu na europske vatrogasce. Osobito su ga slavili vatrogasci u sjevernoj Hrvatskoj, na području tzv. Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice koja je osnovana 1876. i djelovala sve do 1918. godine.

U razdoblju između dva svjetska rada (1918.-1945.) u Hrvatskoj se i dalje neobično štuje Sveti Florijan, podižu mu spomenike, postavljaju slike ili kipove u crkvama, u vatrogasnim domovima, na raskrižjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih vatrogasnih društava, obiteljskim kućama.......

Dan Svetog Florijana, 4. svibnja, tzv. Florijanovo, bio je dan pravog slavlja u dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Vatrogasci su odlazili u crkve, odavali počast Svetom Florijanu, pozivali svoje sugrađane na razne svečanosti, otvarali vatrogasne domove, posvećivali svoje zastave s likom Svetog Florijana, na javnim vježbama pokazivali svoje sposobnosti za akciju gašenja požara i spašavanja ljudi i imovine.

Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan se nije slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s likom Svetog Florijana i Sveti Florijan je službeno “nestao” iz vatrogastva.

Godine 1991. tj. nakon proglašenja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vraća u naša dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana ("Zakon o vatrogastvu, 1993."). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, štuju ga, obnavljaju njegove kipove i slike.

Tako se primjerice pod nazivom "Akcija Sveti Florijan", koju je organizirala Hrvatska vatrogasna zajednica, prikupljala novčana pomoć u domovini i inozemstvu za stradale vatrogasce i njihove obitelji i pomoć vatrogasnoj organizaciji u vatrogasnoj opremi i sredstvima zaštite od požara. Vrlo je slična i "Akcija Sveti Florijan" u prikupljanju i prodaji umjetničkih radova hrvatskih likovnih umjetnika.

Budući da se Sveti Florijan ponovo pojavljuje na novim zastavama vatrogasnih društava u Hrvatskoj na sjednici Predsjedništva Vatrogasnog Saveza Hrvatske 3. ožujka 1992. i Savjeta za organizacijska, kadrovska i materijalna pitanja 30. ožujka 1992. godine prihvaćeno je između ostalog slijedeće:

"Po odluci dobrovoljnog vatrogasnog društva vatrogasna zastava s jedne se strane može izrađivati prema ovom opisu:

Crvena tkanina plameno crvene boje, u sredini je lik Svetog Florijana (visine 45 cm) u boji na plavoj pozadini sa zlatnim eliptičnim obrubom".

Prikazivanje lika Svetog Florijana

Iz opisa legendi o životu Svetog Florijana, kao i povijesnih činjenica nije moguće ništa pouzdano reći o liku Svetog Florijana, a potankosti kao što su brkovi, brada, odora i slično. Najčešći prikaz njegova lika prepuštao se mašti umjetnika, tako je primjerice u srednjem vijeku prikazivan kao konjanik i oklopnik, ponekad kao mladić gotovo dječačka lica, a ponekad čak i kao starac. U mnogim prikazima on ima bradu, ponegdje brkove, a često je i golobrad, što znači da u tom pogledu ne postoji neko pravilo.

Sveti se Florijan najčešće prikazuje u odori rimskog časnika, no ima negdje primjera kad je i drukčijim odorama. Dakle opet nema pravila i ponovo je to prepušteno umjetničkoj mašti. U pogledu drugih obilježja najčešće u lijevoj ruci drži crvenu ili bijelu zastavu s križem ili pak nema zastavu, a lijevu ruku drži na srcu. U desnoj ruci drži kablić, posudu, vedro, vrč i sl. i vodom gasi požar kuće u plamenu. U nekim prikazima kablić ili posude drže anđeli koji polijevaju vodom kuće koje gore. Vrlo često uz njega se pojavljuje i mlinski kamen (simbol mučeništva), koji podsjeća na način na koji je pogubljen.

Sveti Florijan na području grada Križevaca

Obzirom na tradiciju vatrogastva na ovom području, pojavljivanje lika Svetog Florijana vrlo je često na ovom području, od slika u crkvama, kipovima na raznim mjestima te kapelica.

Najznačajnija je crkvica Svetog Florijana smještena u samom centru grada Križevci, po kojoj je i taj trg dobio ime, Florijanski trg.

Zatim tu se nalazi i kip Svetog Florijana na pročelju crkve Svetog Roka u gornjem gradu u Križevcima, a jedan kip Svetog Florijana nalazi se i u parku u Markovićevoj ulici ispred kuće obitelji Trušćek.